ŠTA JE ISTANBULSKA KONVENCIJA?
Države članice Vijeća Evrope su, 2005. godine, pokrenule veliku kampanju o problemu nasilja u porodici u Evropi, koja je pokazala da je ovaj problem široko rasprostranjen na cijelom kontinentu. Istaknuta je potreba usklađivanja pravnih standarda kako bi se osigurao isti nivo zaštite za žrtve porodičnog nasilja u cijeloj Evropi. U cilju rješavanja ovog problema, preporučen je razvoj mehanizama ljudskih prava za prevenciju i borbu protiv nasilja prema ženama. Kao vodeća evropska institucija za ljudska prava, Vijeće Evrope se zalagalo za izradu Konvencije o sprječavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici, poznate kao Istanbulska konvencija.
Pravni osnov za Istanbulsku konvenciju čine Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), često opisana kao međunarodna povelja o pravima žena i jedini pravno obavezujući međunarodni ugovor o nediskriminaciji žena na osnovu njihovog pola, i Opšta preporuka CEDAW komiteta br.19 (1991) koja se odnosi na nasilje prema ženama. Opšta preporuka br. 19 traži od država članica da u svoje periodične izvještaje prema CEDAW komitetu uključe statističke podatke o učestalosti nasilja prema ženama, informacije o pružanju usluga žrtvama, te zakonodavnim i drugim mjerama za zaštitu žena od nasilja u svakodnevnom životu, uključujući uznemiravanje na radnom mjestu, zlostavljanje u porodici i seksualno nasilje. CEDAW konvenciju su ratifikovale sve države članice Vijeća Evrope.
Pored ostalih ključnih deklaracija koje se odnose na ravnopravnost polova i osnaživanje žena, izrada Istanbulske konvencije, takođe, je bila inspirisana Pekinškom deklaracijom i platformom za akciju, koja je usvojena 1995. godine na Četvrtoj svjetskoj konferenciji žena.
Istanbulsku konvenciju usvojio je Odbor ministara Vijeća Evrope 7. aprila 2011. godine.
Istanbulska konvencija je stupila na snagu 1. avgusta 2014. godine, nakon što je istu ratifikovala Andora, 22. aprila 2014. godine, kao deseta zemlja članica Vijeća Evrope. Istanbulska konvencija je prvi međunarodni ugovor koji se specifično bavi prevencijom i zaštitom žena i djevojaka od nasilja i zlostavljanja. Konvenciju je do aprila 2024. godine potpisalo 46 država članica Vijeća Evrope (zemlje EU i izvan EU), a 34 zemlje su je ratifikovale. Evropska unija potpisala je Konvenciju 13. juna 2017. godine.
Istanbulska konvencija je prvi međunarodni ugovor koji sadrži definiciju roda kao društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce. Konvencijom se čvrsto uspostavlja veza između postizanja ravnopravnosti polova i iskorjenjivanja nasilja prema ženama. Polazeći od ove pretpostavke, Konvencija prepoznaje nasilje prema ženama, kao strukturalno nasilje, koje je manifestacija istorijski nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca.
Upotreba izraza “rodno zasnovano nasilje prema ženama” u ovoj Konvenciji je ekvivalentna izrazu “rodno zasnovano nasilje” korištenom u preporukama CEDAW komiteta: Opštoj preporuci broj 19 koja se odnosi na nasilje prema ženama (1991) i Opštoj preporuci broj 35 (2016). Ovaj izraz treba shvatiti kao usmjeren na zaštitu žena od nasilja koje proizilazi iz rodnih stereotipa.
Istanbulska konvencija je prvi pravno obavezujući instrument u Evropi u oblasti nasilja prema ženama i nasilja u porodici, te predstavlja sveobuhvatan međunarodni ugovor za rješavanje nasilja prema ženama kao ozbiljnog kršenja međunarodnog prava. Cilj je nulta tolerancija za sve oblike nasilja prema ženama i djevojčicama, i veliki je korak u stvaranju sigurnijeg prostora širom Evrope i dalje.
Sadržaj Konvencije
Svrha Konvencije je zaštita žena od svih oblika nasilja, sprečavanje, procesuiranje i eliminisanje nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Konvencija uključuje sveobuhvatni okvir zakona i politika za zaštitu i podršku i žrtvama nasilja prema ženama i nasilja u porodici.
- Prevencija – Konvencija je snažno fokusirana na prevenciju nasilja prema ženama i nasilja u porodici. U tom smislu, Konvencija definiše obaveze država članica da osiguraju jačanje kapaciteta stručnih osoba koje su u kontaktu sa žrtvama i koje redovno provode kampanje za podizanje svijesti. Konvencija, takođe, poziva sve članove društva, posebno muškarce i dječake, da pomognu u zaustavljanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici.
- Zaštita – Konvencija utvrđuje mjere za zaštitu i podršku žrtvama i uključuje odredbe koje će olakšati žrtvama lakši pristup servisima (npr. besplatnim SOS telefonima, sigurnim kućama, kriznim centrima ili referentnim centrima za podršku u slučajevima silovanja ili seksualnog nasilja), kao i tretman počiniteljima.
- Krivično procesuiranje – Konvencija definiše i kriminalizira širok raspon oblika nasilja prema ženama i nasilja u porodici:
- Fizičko nasilje
- Psihološko nasilje
- Uhođenje
- Seksualno nasilje, uključujući silovanje
- Rani i prisilni brakovi
- Genitalno sakaćenje
- Prislini pobačaj
- Prisilna sterilizacija.
- Integrisane politike – Kako bi se osigurali efikasniji rezultati, Konvencija traži od država članica da razviju i provedu sveobuhvatne i koordinirane politike koje uključuju državne institucije, nevladine organizacije, kao i nacionalne, regionalne i lokalne parlamente i vlasti.
Sveobuhvatan pristup nasilju prema ženama i nasilju u porodici
- Rodna perspektiva – Konvencija je usmjerena na nasilje prema ženama i nasilje u porodici u kontekstu postizanja rodne ravnopravnosti. Shodno tome, Konvencija zahtijeva od država članica da provode politike za postizanje ravnopravnosti polova i osnaživanje žena.
- Migrantice, tražiteljice azila i žene izbjeglice – Žene migranti, žene koje traže azil ili su bez dokumenata posebno su osjetljive na rodno zasnvano nasilje. Konvencija zabranjuje diskriminaciju na osnovu migrantskog ili izbjegličkog statusa. Cijelo poglavlje Konvencije posvećeno je migranticama i tražiteljicama azila, kako bi se adresirali specifični aspekti vezani za njihovu situaciju.
- Djeca – Konvencija uključuje nekoliko odredbi koje se posebno odnose na djecu. U oblasti zaštite uzimaju se u obzir djeca žrtve nasilja ili svjedoci nasilja u porodici. Takođe, Konvencija priznaje da sva djeca, dječaci i djevojčice, mogu biti svjedoci ili žrtve nasilja, te se zalaže za podršku i zaštitu i dječaka i djevojčica, koji dožive bilo koji oblik nasilja obuhvaćen Konvencijom.
Prisilni brak je, takođe, naveden u Konvenciji kako bi se osigurala kriminalizacija ranog braka.
Pored toga, Istanbulska konvencija sadrži niz mjera za sprečavanje rodno zasnovanog nasilja prema djevojčicama. To uključuje odredbe o genitalnom sakaćenju, prisilnoj sterilizaciji i prisilnom pobačaju.
Mehanizam praćenja
GREVIO – Grupa eksperata/ekspertica za djelovanje protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici, je nezavisno stručno tijelo zaduženo za praćenje provođenja Istanbulske konvencije od strane država članica. GREVIO čine nezavisni/e i nepristrani/e eksperti/ice poput sudija/sutkinja, predstavnika/ca akademske zajednice, socijalnih radnika/ca i drugih stručnjaka i stručnjakinja od kojih mnogi/e imaju iskustvo u radu s nevladinim organizacijama na pitanjima nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Države članice dužne su GREVIU podnijeti izvještaj o zakonodavnim i drugim mjerama za provođenje odredbi Istanbulske konvencije. Funkcija mehanizma praćenja je osiguravanje da zemlje ispunjavaju svoje obaveze i budu odgovorne za provođenje Konvencije. Kontakt Sekretarijata GREVIO je conventionviolence@coe.int.
ČESTO POSTAVLJANA PITANJA O ISTANBULSKOJ KONVENCIJI
1. Kako se u Istanbulskoj konvenciji koristi termin “rod”?
Istanbulska konvencija pojam “rod” definiše kao “društveno konstruisane uloge, ponašanja, aktivnosti i atribute koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce”. Često rodne uloge, kulturne norme i diskriminišući stereotipi rezultiraju nejednakim odnosima moći između muškaraca i žena, te označavaju žene kao inferiorne u odnosu na muškarce – što može učiniti da nasilje, zastrašivanje i strah budu “prihvatljiviji”.
Dok je CEDAW, kroz svoju Opštu preporuku 19 (1991.), definisao nasilje prema ženama kao oblik diskriminacije žena, Istanbulska konvencija je prvi međunarodni ugovor koji je usmjeren isključivo na rješavanje problema nasilja i zlostavljanja žena i djevojčica. Takođe, to je i prvi pravno obavezujući instrument (ugovor) koji definiše rod kao društveni konstrukt i obavezuje države članice da osiguraju rodnu ravnopravnost kao preduslov za zaustavljanje nasilja prema ženama.
Konvencija prepoznaje nasilje prema ženama kao oblik rodno zasnovanog nasilja i zahtijeva od država članica da „zaštite žene od svih oblika nasilja, te spriječe, krivično gone i eliminšu nasilje prema ženama i nasilje u porodici”, kao i da promovišu “suštinsku ravnopravnost žena i muškaraca, uključujući osnaživanje žena”.
2. Osporava li Istanbulska konvencija na bilo koji način kulturu i tradiciju zemalja?
Ne. Istanbulska konvencija samo traži od država stranaka da iskorijene predrasude, običaje i tradicije koje se zasnivaju na utisku inferiornosti žena i stereotipnim ulogama žena i muškaraca – što može učiniti nasilje prihvatljivim i rasprostranjenim. Konkretno, Istanbulska konvencija traži od država članica da osiguraju da se „kultura, običaji, vjera, tradicija ili takozvana ‘čast'” neće smatrati opravdanjem za bilo kakve nasilne radnje”.
Na primjer, Konvencija kriminalizira genitalno sakaćenje žena, te rane i prisilne brakove.
Istanbulska konvencija je prvi sveobuhvatni evropski pravni okvir za sprječavanje i borbu protiv nasilja prema ženama i nasilja u porodici, i to predstavlja njen jedini plan i program.
Konvencija ima za cilj “zaštititi žene od svih oblika nasilja, te spriječiti, krivično procesuirati i eliminisati nasilje prema ženama i nasilje u porodici.” Konvencija prepoznaje nasilje prema ženama kao teško kršenje ljudskih prava zasnovano na shvatanju da je riječ o obliku rodno zasnovanog nasilja koje je počinjeno prema ženama zato što su žene. Kao takva, Konvencija je usklađena s ključnim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, posebno CEDAW Konvencijom, Konvencijom o pravima djeteta i Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.
3. Protivi li se Konvencija obiteljskim vrijednostima ili obavezuje države stranke da definiraju taj pojam “obitelj” na određeni način?
Ne, Konvencija ne definše pojam “porodice” niti zahtijeva od država članica da definišu ‘porodicu’ na bilo koji poseban način. Konvencija se na četiri mjesta poziva na pojam “porodica”, koja su data u nastavku:
- Prepoznaje da su djeca žrtve nasilja u porodici i svjedoci nasilja u porodici;
- Definiše se nasilje u porodici kao “sva fizička, seksualna, psihološka ili ekonomska djela nasilja koja se događaju unutar porodice”;
- Prilikom utvrđivanja kazne će se kao otežavajuća okolnost uzeti ukoliko je” “krivično djelo počinjeno nad bivšim odnosno sadašnjim supružnikom, odnosno partnerom u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, od strane člana porodice”;
- Zahtijeva od država članica da osiguraju da su “žrtve informisane, barem u slučajevima kada žrtve i porodica mogu biti u opasnosti kada počinitelj pobjegne ili bude pušten privremeno ili stalno”;
Konvencija ne pokušava redefinisati pojam porodice niti prisiljava žene ili muškarce da žive na određeni način. Ako žene žele biti majke koje ostaju kod kuće dok njihovi muževi rade, Konvencija nema prigovora.
4. Provodi li Istanbulska konvencija promjene u nacionalnim ustavima?
Ne, Istanbulska konvencija nema za cilj mijenjanje nacionalnih ustava i ustavnih pitanja kojima se Konvencija ne bavi. Konvencija je međunarodni pravni instrument koji slijedi pravila međunarodnog prava. Kada Konvenciju potpišu i ratifikuju zemlje, njene odredbe postaju dio nacionalnih zakona, a država članica postaje pravno obavezna. Glavni cilj je osigurati da države članice poduzmu potrebne i efikasne „zakonodavne i druge mjere za provođenje dužne pažnje u sprječavanju, istraživanju, kažnjavanju i pružanju pomoći u slučajevima nasilja”. Budući da je ovo pravno obavezujući dokument, države članice su dužne adekvatno reagovati na nasilje prema ženama i nasilje u porodici.
5. Obavezuje li Konvencija države stranke da uvedu obrazovanje o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu u školama?
Ne, Istanbulska konvencija ne zahtijeva da se djeca obrazuju o seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu. Obrazovanje koje Konvencija zahtijeva je o eliminaciji diskriminatornih stereotipa zasnovanih na ideji da su žene inferiornije od muškaraca – i da je za njih prihvatljivo da budu “kontrolisane” ili čak “disciplinovane” od strane svojih muževa ili muških rođaka.
Na primjer, član 14. Konvencije zahtijeva od država članica da uključe u nastavne materijale sadržaje o nestereotipnim rodnim ulogama (npr. gdje su djevojčice predstavljene kao naučnice i dječaci kao medicinski tehničari) i osnaže djevojčice i dječake da traže mogućnosti u životu koje nisu ograničene na tradicionalne uloge za muškarce (na primjer isključivo kao hranitelje porodice) i za žene (isključivo kao majke i njegovateljice). Ali ovaj član ne podrazumijeva da bi države članice trebale uključiti nastavni materijal o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu.
6. Obavezuje li Istanbulska konvencija zakonski od država stranaka da priznaju “treći pol”?
Ne, Konvencija ne sadrži nikakvu pravnu obavezu prema kojoj bi države članice bile obavezne priznati tzv. treći pol u domaćim zakonima; termini “treći rod” ili “treći pol” ne postoje u Konvenciji.
Konvencija, kao i svi drugi međunarodni ugovori o ljudskim pravima, jednostavno zahtijeva od država stranaka da izbjegavaju diskriminaciju pojedinaca po nekoliko osnova, uključujući “pol, rod, rasu, boju kože, jezik, vjeru, političko ili drugo opredjeljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, seksualnu orijentaciju, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, bračni status, migrantstki ili izbjeglički status, ili neki drugi status”.
7. Promoviše li Konvencija istopolni brak?
Ne, Konvencija se u svojim odredbama ne bavi pitanjem istopolnih brakova. Konvencija prepoznaje samo prisilni brak kao oblik nasilja i kriminalizira ga.
8. Promoviše li Istanbulska konvencija pobačaj?
Ne, Konvencija se ne bavi pitanjem pobačaja i politikama koje se na to odnose. Konvencija prepoznaje prisilnu sterilizaciju i prisilni abortus kao posebne radnje nasilja prema ženama i kriminalizira ih.
9. Poziva li Istanbulska konvencija novi “izbjeglički status” za transrodne ili interspolne osobe?
Ne, ne poziva. Prema članu 60. Konvencija traži rodno osjetljive procedure azila koji nude priliku ženama da se otvore i objasne razloge zbog kojih bježe, jer bi njihove priče i iskustva, ukoliko su povezani s rodno zasnovanim nasiljem, mogli biti osnov za izbjeglički status prema Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine.
https://arsbih.gov.ba/wp-content/uploads/2024/04/Istanbul-Convention-IBC-QA-updated-16-July-2020.pdf
