Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u konfliktu obilježava se 19. juna s ciljem podizanja svijesti o potrebi da se stane na kraj seksualnom nasilju koje se događa za vrijeme oružanih sukoba, te kako bi se iskazala počast žrtvama seksualnog nasilja i svima onima koji su posvetili svoj život sprečavanju ove vrste nasilja.

Ovaj datum se obilježava od 2016. godine, a izabran je zbog toga što je na isti datum 2008. Vijeće sigurnosti UN-a u Rezoluciji 1820 osudilo seksualno nasilje kao taktiku ratovanja i proglasilo ga preprekom u izgradnji mira i stabilnosti.

Izraz „seksualno nasilje u konfliktima“ odnosi se na silovanje, seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilu na trudnoću, prisilu na pobačaj, prisilnu sterilizaciju, prisilni brak ili bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja slične težine proveden protiv žena, muškaraca, djevojčica ili dječaka koji je direktno ili indirektno povezan s nekim sukobom.

Prethodnih godina u Bosni i Hercegovini, nadležne institucije, međunarodne i nevladine organizacije u BiH,  provodile su  aktivnosti i inicijative na definisanju stvarnih potreba preživjelih žrtava, unapređenju pravnog i institucionalnog okvira, te mehanizama  za ostvarivanje prava preživjelih uključujući kompenzacije i beneficije koje im pripadaju. Usklađivanjem postojećeg i donošenjem novog zakonodavstva u skladu sa međunarodnim standardima nastojao se unaprijediti pristup ostvarivanju prava žrtava ratnih zločina seksualnog nasilja i torture, uključujući pravo na kompenzaciju i rehabilitaciju.

Međutim, civilne žrtve rata, uključujući preživjele ratnog seksualnog nasilja, u oba entiteta, nastavljaju se suočavati diskriminacijom u odnosu na druge kategorije društva. Na nivou BiH ne postoji integrisani zakon kojim se reguliše ostvarivanje prava preživjelih, davanje odštete, rehabilitacija, te pristup žrtava uslugama bez obzira na prebivalište.

Agencija za ravnopravnost spolova BiH, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH smatra da je neophodno dalje razvijanje sveobuhvatnog  pristupa  unaprjeđenju  statusa  i  položaja  svih  žena žrtava seksualnog nasilja tokom rata, uključujući suzbijanje stigme, davanje odštete, rehabilitaciju, te pristup žrtava uslugama bez obzira na prebilavalište. Važno je naglasiti i činjenicu da još uvijek  ima žrtava koje nisu potražile pomoć, te da posebno treba obratiti pažnju na pitanje pristupa i podrške ovoj posebno osjetljivoj kategoriji.